Tema 3 Tehnike za nošenje s problematičnom uporabom interneta
Kad je Ivan započeo s tretmanom, imao je 18 godina i nije ni radio niti išao u školu. Ivana su zlostavljali vršnjaci od njegove 14. do 17. godine, zbog čega je napustio školu. Živio je s roditeljima, nije kontaktirao s drugima i razvio je simptome depresije i socijalne fobije: nije kontaktirao s drugim ljudima, osim sa svojom obitelji, i imao je strah od toga da sam izlazi. Osjećao je manjak zadovoljstva, bio je jako umoran i imao nisko samopoštovanje.
Članovi njegove obitelji nisu primijetili ove simptome. Obitelj bi se mogla opisati kao neorganizirana, roditelji su imali manjak autoriteta i umanjivali su sukobe. Tijekom prvih mjeseci koje je proveo kod kuće, Ivan je 12 sati dnevno igrao razne igre kao što su Legend Online, League of Legends, Aion, Call of Duty. Postao bi iziritiran kad nije mogao igrati, kad bi ga član obitelji spriječio da igra ili kad bi se prekinula internetska veza. Odustao je od svojih hobija, nije više pisao amaterske priče niti je čitao romane. U jednom trenutku je prestao komunicirati s prijateljima, i radije je komunicirao s drugima putem interneta.
Gore navedeni prikaz slučaja prilagođen je iz članka: Torres-Rodríguez, A., Griffiths, M. D., Carbonell, X., Farriols-Hernando, N., i Torres-Jimenez, E. (2019). Internet gaming disorder treatment: A case study evaluation of four different types of adolescent problematic gamers. International Journal of Mental Health and Addiction, 17(1), 1-12.
- Što mislite o ovom slučaju?
- Vjerujete li da biste primijetili simptome na vašem djetetu/djeci?
- Što biste učinili?
- Mislite li da je poremećaj igranja videoigara proizašao iz već postojećih problema? Što mislite da je najveći Ivanov problem?
- Mislite li da bi kriteriji za poremećaj igranja videoigara mogli pomoći roditeljima u ovoj situaciji?
- Jeste li u prikazu slučaja pronašli neki od kriterija za problematičnu uporabu interneta koje smo spominjali u Cjelini 1?
- Da. Poremećaj igranja videoigara je vjerojatno rezultat već postojećih problema s kojima se Ivan suočavao. Čini se da su najveći problem za Ivana simptomi anksioznosti i depresije koje je razvio zbog uzročnih čimbenika poput zlostavljanja i manjka uključenosti i potpore njegove obitelji. Sljedeći dio prikaza slučaja može pružiti odgovor na ovo pitanje: „Ivana su zlostavljali vršnjaci od njegove 14. do 17. godine, zbog čega je napustio školu. Živio je s roditeljima, nije kontaktirao s drugima i razvio je simptome depresije i socijalne fobije: nije kontaktirao s drugim ljudima, osim sa svojom obitelji, i imao je strah od toga da sam izlazi. Osjećao je manjak zadovoljstva, bio je jako umoran i imao nisko samopoštovanje. Članovi njegove obitelji nisu primijetili ove simptome. Obitelj bi se mogla opisati kao neorganizirana, s manjkom autoriteta i umanjivanjem sukoba.”
- Da, mogu. Roditelji mogu koristiti ove kriterije kako bi primijetili da nešto nije u redu s njihovim djetetom, iako bi u ovom slučaju bilo bolje da su roditelji prvo primijetili druge probleme koji su se javili prije problema s igranjem videoigara.
- Da, kriteriji za problematičnu uporabu interneta i posebno kriteriji za poremećaj igranja videoigara koje smo spominjali u Cjelini 1 su prisutni: ključni kriterij poteškoća u funkcioniranju (tj. da igranje videoigara osobi uzrokuje poteškoće u školi, u društvenom životu i u drugim oblicima funkcioniranja) te također kriteriji Svjetske zdravstvene organizacije za poremećaj igranja videoigara, tj. gubitak kontrole nad igranjem videoigara, sve veći prioritet koji se daje igranju videoigara tako da ono postaje važnije od drugih životnih interesa i dnevnih aktivnosti, nastavak ili intenziviranje igranja videoigara bez obzira na pojavu negativnih posljedica.
Stjepan je imao 16 godina kad je započeo s tretmanom. Dijagnosticiran mu je ADHD sa suprotstavljajućim i prkosnim ponašanjima u dobi od 8 godina. Doživio je nekoliko traumatičnih događaja i razdoblja tijekom djetinjstva. Prvo, zbog njegove hiperaktivnosti su ga vršnjaci izolirali i isključili iz aktivnosti u školi. Drugo, njegovi roditelji imali su nekoliko tvrtki koje su financijski propale i izgubili su svoj dom zbog nagomilanog duga.
Nakon što mu je ujak umro, Stjepan je utočište potražio u igranju videoigara i igrao ih je 8 sati dnevno. Uglavnom je igrao World of Warcraft, League of Legends i Call of Duty. Njegove ocjene u školi su se pogoršale i počeo se svađati s roditeljima zbog svog igranja videoigara. Agresivno bi reagirao kad bi ga roditelji prekinuli u igranju. Vrijeđao je druge članove obitelji i vikao na njih. Prošlo je godinu dana, a on se još više izolirao. Prestao je izlaziti s prijateljima i baviti se sportom. Sam je tražio pomoć i bio je djelomično svjestan svojih problema. Rekao je da je izgubio kontrolu nad sobom i svojim igranjem videoigara.
Gore navedeni prikaz slučaja prilagođen je iz članka: Torres-Rodríguez, A., Griffiths, M. D., Carbonell, X., Farriols-Hernando, N., i Torres-Jimenez, E. (2019). Internet gaming disorder treatment: A case study evaluation of four different types of adolescent problematic gamers. International Journal of Mental Health and Addiction, 17(1), 1-12.
- Što mislite o ovom slučaju?
- Vjerujete li da biste primijetili simptome problematičnog igranja videoigara kod vašeg djeteta/djece? Što biste učinili?
- Mislite li da je poremećaj igranja videoigara proizašao iz već postojećih problema? Što mislite da je najveći Stjepanov problem?
- Mislite li da bi kriteriji za poremećaj igranja videoigara mogli pomoći roditeljima u ovoj situaciji?
- Jeste li u prikazu slučaja pronašli neki od kriterija za problematičnu uporabu interneta koje smo spominjali u cjelini 1?
- Poremećaj igranja videoigara je vjerojatno rezultat već postojećih problema s kojima se Stjepan suočavao. Čini se kako je najveći Stjepanov problem ADHD, u kombinaciji s traumatskim događajima koje je iskusio za vrijeme osjetljivog perioda djetinjstva i adolescencije. Uz probleme s pažnjom i hiperaktivnošću koje ADHD nosi, iskusio je dodatne probleme zbog toga, poput socijalne izolacije u školi. Potom je doživio gubitak svog obiteljskog doma i kasnije smrt svog ujaka. Sljedeći dio prikaza slučaja može pružiti odgovor na ovo pitanje: „Dijagnosticiran mu je ADHD sa suprotstavljajućim i prkosnim ponašanjima u dobi od 8 godina. Doživio je nekoliko traumatičnih događaja i razdoblja tijekom djetinjstva. Prvo, zbog njegove hiperaktivnosti su ga vršnjaci izolirali i isključili iz aktivnosti u školi. Drugo, njegovi roditelji imali su nekoliko tvrtki koje su financijski propale i izgubili su svoj dom zbog nagomilanog duga. Nakon što mu je ujak umro, […].”
- Da, mogu. Kako biste se podsjetili na kriterije za poremećaj igranja videoigara, pogledajte sljedeći odgovor ili se vratite u cjelinu 1.
- Da, kriteriji za problematičnu uporabu interneta i pogotovo kriteriji za poremećaj igranja videoigara koje smo spominjali u Cjelini 1 su prisutni: ključni kriterij poteškoća u funkcioniranju (tj. da igranje videoigara osobi uzrokuje poteškoće u školi, u društvenom životu i u drugim oblicima funkcioniranja) te također kriteriji Svjetske zdravstvene organizacije za poremećaj igranja videoigara, tj. gubitak kontrole nad igranjem videoigara, sve veći prioritet koji se daje igranju videoigara tako da ono postaje važnije od drugih životnih interesa i dnevnih aktivnosti, nastavak ili intenziviranje igranja videoigara bez obzira na pojavu negativnih posljedica.
Dodirne točke Prikaza slučaja 1 i Prikaza slučaja 2
Problematična uporaba interneta često nije jedini psihološki problem kojeg osobe koje pate od tog problema proživljavaju. U prezentiranim prikazima slučajeva se također može primijetiti da problematična uporaba interneta može predstavljati mehanizam suočavanja s teškim životnim okolnostima ili drugim stanjima. Slično tome, može nastati zbog neispunjenih osnovnih psiholoških potreba u stvarnom životu (autonomije, povezanosti i kompetencije).
Često je teško pretpostaviti što može biti osnovni problem. Čini se kako u prikazima slučajeva 1 i 2 osobe imaju druge primarne probleme (npr. depresiju, anksioznost) i problematično igranje videoigara je popratna pojava. Na primjer, Ivanovi roditelji su trebali tražiti profesionalnu pomoć za njegove probleme sa zlostavljanjem i posljedično depresijom i socijalnim povlačenjem, čak i bez obzira na njegovo igranje videoigara. Važno je prepoznati te probleme i promjene u djetetovom ponašanju, iako ih je ponekad teško primijetiti. Ivan i Stjepan su trebali pomoć psihijatra i/ili psihoterapeuta i trebali su tu pomoć i prije nego što su počeli problematično igrati videoigre. Problematično igranje videoigara je samo pogoršalo stvari.
Lucija je kupila bolji kompjuter kad je napunila 16 godina i to joj je po prvi put omogućilo da igra videoigre. Počela je igrati League of Legends, gledala je streamere (osobe koje zarađuju od video prijenosa vlastitog igranja videoigara) i htjela je postati jednako dobra kao oni te možda i zarađivati novac kroz profesionalno igranje. Ipak, prema njenim vlastitim riječima, njezina kompetitivnost je bila presnažna, u kombinaciji s činjenicom da nije mogla kontrolirati svoje igranje videoigara i da su je previše privlačile nagrade. Došla bi doma iz škole, napravila nešto malo zadaće i igrala videoigre ostatak dana. Igrala bi po čitave dane tijekom vikenda. Dok je igrala, ne bi obraćala pozornost na prehranu i konzumirala bi puno zašećerenih pića i brze hrane.
Situacija se dodatno pogoršala kad se pojavio COVID-19 i počele stroge mjere. Uskoro je toliko igrala da su joj se ocjene pogoršale i počela je otkazivati dogovore s prijateljima kako ne bi prekidala svoje igranje. Nekoliko stvari potaklo ju je da promijeni svoje ponašanje.
Prvo, bila je šokirana kad je na redovnom medicinskom pregledu primijetila da joj se težina povećala za dodatnih 10 kilograma. Ovo je bilo posebno loše jer je htjela u budućnosti raditi u vojsci, a to ne bi bilo moguće s dodatnom težinom. Drugo, primijetila je da mora poboljšati svoje ocjene i njezin stariji brat joj je uporno savjetovao da smanji igranje videoigara. U konačnici je uspjela značajno smanjiti igranje videoigara. Danas još uvijek igra videoigre, ali vrlo ležerno. Prestala je jesti brzu hranu i trenira redovito, druži se s prijateljima i fokusirana je na buduću karijeru.
- Što mislite o ovom slučaju?
- Vjerujete li da biste primijetili simptome na vašem djetetu/djeci?
- Što biste učinili?
- Kako se Lucija uspjela izvući iz problema uzrokovanih poremećajem igranja videoigara?
- Što mislite, koju ulogu roditelji mogu igrati u ovoj situaciji?
- Mislite li da bi kriteriji za poremećaj igranja videoigara mogli pomoći roditeljima u ovoj situaciji?
- Jeste li u prikazu slučaja pronašli neki od kriterija za problematičnu uporabu interneta koje smo spominjali u cjelini 1?
- Lucija je uspjela pobijediti poremećaj igranja videoigara koristeći njezinu vlastitu inicijativu i uz pomoć osoba iz njezinog okruženja. Možete pronaći odgovor na ovo pitanje u sljedećem dijelu prikaza slučaja: „Prvo, bila je šokirana kad je na redovnom medicinskom pregledu primijetila da joj se težina povećala za dodatnih 10 kilograma. Ovo je bilo posebno loše jer je htjela imati karijeru u vojsci, a to ne bi bilo moguće s dodatnom težinom. Drugo, primijetila je da mora poboljšati svoje ocjene i njezin stariji brat joj je uporno savjetovao da smanji igranje videoigara.”
- Obitelj može igrati važnu ulogu u prepoznavanju promjena i razlika u ponašanju djece i adolescenata, iako je ponekad takve stvari teško primijetiti. Kad primijete da nešto nije u redu, mogu to raspraviti sa svojim djetetom i/ili tražiti profesionalnu pomoć.
- Da, mogu. Roditelji mogu koristiti ove kriterije kako bi utvrdili da nešto nije u redu s njihovim djetetom, iako bi u ovom slučaju bilo bolje da su roditelji prvo primijetili druge probleme koji su se javili prije problema s igranjem videoigara.
- Da, kriteriji za problematičnu uporabu interneta i posebno kriteriji za poremećaj igranja videoigara koje smo spominjali u Cjelini 1 su prisutni: ključni kriterij poteškoća u funkcioniranju (tj. da igranje videoigara osobi uzrokuje poteškoće u školi, u društvenom životu i u drugim oblicima funkcioniranja) te također kriteriji Svjetske zdravstvene organizacije za poremećaj igranja videoigara, tj. gubitak kontrole nad igranjem videoigara, sve veći prioritet koji se daje igranju videoigara tako da ono postaje važnije od drugih životnih interesa i dnevnih aktivnosti, nastavak ili intenziviranje igranja videoigara bez obzira na pojavu negativnih posljedica. Unatoč ovim problemima, možemo primijetiti da je Jane uspjela sama i uz pomoć svog starijeg brata prevladati simptome poremećaja igranja videoigara. Iz toga proizlazi kako svi slučajevi nisu isti i da neki pojedinci imaju kapacitet da sami naprave promjenu.
Jakov je igrao videoigre od kad je bio malo dijete. Oduvijek je bio strastveni igrač videoigara, ali je imao i dovoljno vremena za školu, druženje i druge aktivnosti. Ipak, zbog novog posla njegovog oca je u dobi od 12 godina preselio iz malog sela u veliki grad u drugoj državi. Uskoro je iskusio probleme u prilagodbi na život u velikom gradu i u novoj kulturi. Nije mogao pronaći prijatelje s kojima bi se družio, bio je usamljen i povukao se u virtualni svijet. Igrao je videoigre puno više nego prije, uglavnom igru Football Manager.
Ovo se događalo neko vrijeme, ali srećom njegova majka je primijetila da se nešto događa kad su mu se ocjene pogoršale. Zabranila mu je da igra videoigre dok ne ispravi ocjene. Bio je motiviran i uspio je ispraviti ocjene, a počeo je i igrati nogomet i tamo pronašao prijatelje. Danas još uvijek provodi puno vremena igrajući videoigre i druži se s prijateljima koje je upoznao putem interneta, ali se druži i s prijateljima u stvarnom životu, bavi se sportom i dobro mu ide u školi. Ima popularan profil na Instagramu i ponosan je na to.
- Što mislite o ovom slučaju?
- Vjerujete li da biste primijetili simptome na vašem djetetu/djeci?
- Što je dovelo Jakova do pretjeranog igranja videoigara?
- Što biste učinili?
- Mislite li da je poremećaj igranja videoigara proizašao iz već postojećih problema?
- Mislite li da bi kriteriji za poremećaj igranja videoigara mogli pomoći roditeljima u ovoj situaciji?
- Jeste li u prikazu slučaja pronašli neki od kriterija za problematičnu uporabu interneta koje smo spominjali u Cjelini 1?
- Čini se da je niz događaja koji je promijenio Jakovov svakodnevni život kod njega doveo do problematičnog igranja videoigara. U sljedećem dijelu prikaza slučaja se može pronaći odgovor na to pitanje: „Ipak, zbog novog posla njegovog oca je u dobi od 12 godina preselio iz malog sela u veliki grad u drugoj državi. Uskoro je iskusio probleme u prilagodbi na život u velikom gradu i u novoj kulturi. Nije mogao pronaći prijatelje s kojima bi se družio, bio je usamljen i povukao se u virtualni svijet.”
- Da, moglo bi se reći da su simptome poremećaja igranja videoigara u ovom slučaju potakle teške životne okolnosti koje je Jakov iskusio. U ovom prikazu slučaja je problem to što se Jakov preselio u drugu državu u osjetljivoj dobi od 12 godina, pri čemu je imao problema u prilagodbi na život u velikom gradu i na novu kulturu, a to ga je odvelo u izolaciju i potragu za društvom isključivo u virtualnom svijetu.
- Da, mogli su biti korisni roditeljima. Kriteriji za poremećaj igranja videoigara nalaze se u Cjelini 1. Jakovova majka reagirala je kad je primijetila promjenu u ponašanju svog djeteta. Ova intervencija motivirala je Jakova da poboljša svoje ocjene, a također se počeo baviti sportom i pronašao je nove prijatelje.
- Da, ključni kriteriji za problematičnu uporabu interneta i za poremećaj igranja videoigara koje smo spominjali u Cjelini 1 su ovdje prisutni. Ključni kriterij, poteškoće u funkcioniranju (tj. da igranje videoigara osobi uzrokuje poteškoće u školi, u društvenom životu i u drugim oblicima funkcioniranja), je prisutan.
Dodirne točke Prikaza slučaja 3 i Prikaza slučaja 4
Za razliku od prikaza slučaja 1 i 2, u prikazima slučajeva 3 i 4 su Lucija i Jakov uspjeli uspješno ispraviti njihovo problematično igranje videoigara, oslanjajući se na vlastite snage i uz pomoć braće i sestara i/ili roditelja.
To pokazuje da profesionalna pomoć nije svaki put potrebna i da je često dovoljno da roditelji pokažu interes za svoje dijete i da reagiraju ako osjete da se dogodila promjena u ponašanju djeteta ili ako im njihovo dijete kaže da nešto nije u redu.
Ipak, traženje profesionalne pomoći nije nikada pogrešno, budući da djeca i adolescenti ne mogu uvijek sami promijeniti nezdrave obrasce odnosa s digitalnom tehnologijom i ponekad prethodno neprimijećeni problemi s mentalnim zdravljem mogu biti u pozadini.
Ako biste htjeli pročitati više o tome kako su priče ljudi koji imaju problema s igranjem videoigara često vrlo složene, preporučamo vam da pročitate ovaj rad:
Wood, R. T. (2008). Problems with the concept of video game “addiction”: Some case study examples. International journal of mental health and addiction, 6(2), 169-178.
Ana je počela koristiti Instagram u dobi od 12 godina. Njezina obitelj je puno putovala i ona je bila „glavna fotografkinja”. Uživala je u fotografiranju svega oko sebe i činilo se da ima jako dobro „oko za kameru”. Uskoro je otkrila različite alate za uređivanje slika. Njezini roditelji bili su ponosni na njezine fotografije i dijelili su ih na društvenim mrežama. Ulazeći u tinejdžerske godine, otkrila je Instagram. Na početku je uglavnom dijelila slike pejzaža i životinja. Ipak, uskoro je otkrila da bez obzira na to koliko bi slika prirode bila lijepa, uvijek bi dobila više „lajkova” kad bi dijelila „selfije”. Postala je stručnjakinja u slikanju i uređivanju „selfija” i broj ljudi koji su pratili njezin profil je rastao. Ubrzo je shvatila da će fotografije koje se stereotipno smatraju „provokativnijima” dobiti više „lajkova” i odgovarala je na svaki komentar kako bi povećala vidljivost „postova”. Počela je dobivati poruke od druge djece, pa čak i odraslih osoba, i iako su većina bili bezazleni komplimenti, neke poruke su bile vrlo uznemirujuće. Ana se počela osjećati vrlo loše u vezi svega toga.
- Što mislite o ovom slučaju?
- Mislite li da bi Bergen skala ovisnosti o društvenim mrežama mogla biti korisna za roditelje u ovoj situaciji?
- Jeste li pronašli neki od kriterija za problematičnu uporabu interneta?
- Zašto mislite da je Ana na takav način počela koristiti Instagram?
- Mislite li da biste primijetili da nešto muči vaše dijete/djecu u takvoj situaciji?
- Ako da, kako biste reagirali? Što biste napravili?
- U ovom slučaju Bergen skala ovisnosti o društvenim mrežama nije toliko korisna jer Ana nije imala problema s problematičnom uporabom Instagrama, nego sa njegovim karakteristikama i s ponašanjem drugih korisnika. Ipak, roditelji su točno prepoznali da je ona uznemirena.
- Ovo nije slučaj problematične uporabe u njezinom „klasičnom” smislu, onako kako je definiraju kriteriji. Ipak, ne možemo poricati da je Ana bila uznemirena zbog stvari koje joj su joj se događale na Instagramu. U ovom prikazu slučaja, roditelji su primijetili da nešto nije u redu s Anom i to je potaknulo njihovu raspravu o sigurnoj uporabi Instagrama. U njezinom slučaju ona nije ni imala drugih problema u životu niti problematično koristila Instagrama, ali se susrela s problemima vezanim uz zlostavljanje na internetu (cyberbullying). Bilo je jako važno da je roditelji nisu osuđivali niti joj zabranili daljnje korištenje Instagrama, nego su pričali s njom i objasnili joj kako koristiti ovu društvenu mrežu na siguran način.
- Korištenje Instagrama nosi sa sobom određene opasnosti i moguće je da ih djeca i adolescenti ne shvaćaju ili ih umanjuju.
Isprva joj je bilo neugodno pričati o ovom s roditeljima, ali primijetili su da nešto nije u redu s njom i pitali je o tome. Isprva je oklijevala, ali na kraju im je rekla sve kad su obećali da je neće osuđivati. Njezini roditelji su bili pomalo šokirani s time što im je rekla, ali, kao što su obećali, nisu je osuđivali. Zajedno s njom su otvoreno raspravili o sigurnoj uporabi Instagrama, o društvenim mrežama i općenito o predstavljanju ženskog tijela u medijima. Pričali su o tome što joj se događa (neugodne poruke) i objasnili joj uzroke toga. Pojasnili su joj i da uznemiravanje u bilo kojem obliku, na internetu ili u stvarnom životu, nikad nije u redu i da će njezini roditelji uvijek biti „sigurno mjesto” gdje može podijeliti takve brige i pronaći najsigurnija rješenja.
Sonja je bila redovita korisnica Youtubea, TikToka i Instagrama, gdje bi slijedila influencere, gledala smiješne videe, dijelila slike i komunicirala s prijateljima. Uživala je u korištenju tih društvenih mreža, i iako su njezini roditelji ponekad bili zabrinuti da je provodila previše vremena na njima, to zapravo nije bilo slučaj jer joj je dobro išlo u školi, imala je prijatelje i općenito je dobro funkcionirala i bila sretno dijete.
Ipak, u dobi od 15 godina je počela biti nezadovoljna vlastitim izgledom, misleći da je „predebela”. Uspoređivala se sa Instagram modelima koji su svi izgledali savršeno i osjećala se loše jer je razmišljala o tome da nikad neće izgledati kao one. Uz to, žestoko se posvađala i prestala komunicirati s najboljom prijateljicom, s kojom se družila još od vrtića i bile su zbilja bliske. Uskoro je potražila utjehu u TikTok i Youtube videima, i gledala ih je više od uobičajenog kako bi se na neki način osjećala bolje, ali to nije funkcioniralo. Još uvijek je gledala slike Instagram modela i zbog toga se osjećala još gore.
Počela se osjećati obeshrabreno i gubiti motivaciju za školu te su joj se ocjene pogoršale.
- Što mislite o ovom slučaju?
- Mislite li da bi Bergen skala ovisnosti o društvenim mrežama mogla biti korisna za roditelje u ovoj situaciji?
- Jeste li pronašli neki od kriterija za problematičnu uporabu interneta koje smo naveli u Cjelini 1?
- Zašto mislite da se Sonja toliko angažirala u korištenju društvenih mreža?
- Mislite li da je ovo ponašanje rezultat već postojećih problema? Da/Ne i zašto?
- Mislite li da biste primijetili da nešto muči vaše dijete/djecu u takvoj situaciji?
- Ako da, kako biste reagirali? Što biste napravili?
- Mislite li da suradnja sa stručnim suradnicima u školi (npr. psiholog) i učiteljima može donijeti značajnu korist u takvom slučaju?
- Da, mogu. Na Bergen skalu ovisnosti o društvenim mrežama se možete podsjetiti u Cjelini 1.
- Da, kriteriji za problematičnu uporabu interneta su ovdje prisutni: ključan kriterij poteškoće u funkcioniranju (tj. da korištenje društvenih mreža osobi uzrokuje probleme u školskom životu, društvenom životu i drugim oblicima funkcioniranja). Neki kriteriji iz BSMAS-a su također prisutni, a on uključuje šest pitanja koja se odnose na: provođenje puno vremena u razmišljanju o društvenim mrežama ili planiranju njihova korištenja, potreba da se društvene mreže koriste sve više i više, korištenje društvenih mreža da se zaboravi na probleme, bezuspješno pokušavanje smanjivanja korištenja društvenih mreža, nemir ili zabrinutost ako se osobi zabrani korištenje društvenih mreža, korištenje društvenih mreža u tolikoj mjeri da to ima negativan utjecaj na posao ili studiranje.
- Sonja je počela koristiti društvene mreže na zdrav način. Ipak, budući da je adolescencija osjetljivo razdoblje, društvene mreže su potakle njezine probleme sa slikom o vlastitom tijelu. Povrh toga, koristila je društvene mreže da pobjegne od teških životnih okolnosti i u njenom slučaju joj to nije pomoglo da se nosi s njima nego se osjećala još gore. Sljedeći dio prikaza slučaja može dati odgovor na ovo pitanje: „Ipak, u dobi od 15 godina je počela biti nezadovoljna vlastitim izgledom, misleći da je „predebela”. Uspoređivala se sa Instagram modelima koji su svi izgledali savršeno i osjećala se loše jer je razmišljala o tome da nikad neće izgledati kao oni. Uz to, žestoko se posvađala i prestala komunicirati s najboljom prijateljicom, s kojom se družila još od vrtića i bile su zbilja bliske. Uskoro je potražila utjehu u TikTok i Youtube videima, i gledala ih je više od uobičajenog kako bi se na neki način osjećala bolje, ali to nije funkcioniralo. Još uvijek je gledala slike Instagram modela i zbog toga se osjećala još gore.”
- Da, često se može dogoditi da je problematična uporaba interneta rezultat već postojećih problema. Sonja je već imala probleme sa slikom o vlastitom tijelu, koje su društvene mreže dodatno pojačale. Također se posvađala sa svojom najboljom prijateljicom i suočavanje s tim kroz korištenje društvenih mreža joj je donijelo još više stresa. Sljedeći dio prikaza slučaja može dati odgovor na ovo pitanje: „Ipak, u dobi od 15 godina je počela biti nezadovoljna vlastitim izgledom, misleći da je „predebela”. Uspoređivala se sa Instagram modelima koji su svi izgledali savršeno i osjećala se loše jer je razmišljala o tome da nikad neće izgledati kao oni. Uz to, žestoko se posvađala i prestala komunicirati s najboljom prijateljicom, s kojom se družila još od vrtića i bile su zbilja bliske. Uskoro je potražila utjehu u TikTok i Youtube videima, i gledala ih je više od uobičajenog kako bi se na neki način osjećala bolje, ali to nije funkcioniralo. Još uvijek je gledala slike Instagram modela i zbog toga se osjećala još gore.”
- U takvom slučaju suradnja između učitelja i stručnjaka iz područja mentalnog zdravlja (npr. školski psiholog) može donijeti značajan doprinos. Traženje stručne pomoći je uvijek dobra ideja, bilo da je slučaj ozbiljniji ili jednostavniji. U ovom slučaju, nastavnica je dobro primijetila da nešto nije u redu sa Sonjom i uputila ju školskoj psihologinji koja joj je počela pomagati s problemima koje bi inače teško razriješila sama ili čak i uz pomoć roditelja. Prvi kontakt treba biti školski psiholog ili neki drugi stručnjak. Stručnjak će, na primjer, znati primijetiti da li postoji neki drugi problem u pozadini (npr. depresija, anksioznost, ADHD) i odabrati pravi tretman.
Srećom, njezina nastavnica je primijetila da nešto nije u redu. Pričala je sa Sonjom nakon nastave i Sonja je priznala da se osjećala jako loše u zadnje vrijeme. Nastavnica je pričala sa školskom psihologinjom o Sonji i psihologinja je dogovorila sastanak s njom. Nakon nekoliko sastanaka, Sonja se počela osjećati bolje. Počela je učiti kako prihvatiti vlastiti izgled i ne pridavati previše pažnje Instagramu te kako se nositi sa životnim izazovima bez pretjeranog korištenja društvenih mreža.
Dodirne točke Prikaza slučaja 5 i Prikaza slučaja 6
U Prikazu slučaja 5 vidimo sljedeće: roditelji su primijetili da nešto nije u redu s Anom i to je potaknulo raspravu o sigurnom korištenju Instagrama. U njezinom slučaju ona nije ni imala drugih problema u životu niti problematično koristila Instagram, ali se susrela s problemima vezanim uz vršnjačko zlostavljanje. Bilo je vrlo važno da je roditelji nisu osuđivali niti su joj zabranili daljnje korištenje Instagrama, nego su razgovarali s njom i objasnili joj kako koristiti ovu društvenu mrežu na siguran način.
Ove dvije stranice daju kratke i konkretne informacije o sigurnom korištenju društvenih mreža:
- https://www.connectsafely.org/social-web-tips-for-teens/
- https://www.kidscape.org.uk/advice/advice-for-young-people/dealing-with-cyberbullying/staying-safe-on-social-media/
U Prikazu slučaja 6, nastavnica je dobro primijetila da nešto nije u redu sa Sonjom i uputila je školskoj psihologinji, koja joj je pomogla s problemima koje bi inače teško riješila sama ili uz pomoć svojih roditelja. Sonja je imala probleme sa slikom vlastitog tijela i društvene mreže su ih u ovom slučaju pojačale. Uskoro je razvila neprilagođeni obrazac korištenja društvenih mreža kako bi se nosila s problemima vezanim uz sliku vlastitog tijela i drugim problemima u životu adolescenta (npr. prekinuta prijateljstva). Školska psihologinja joj je pomogla da se pozabavi s problemima slike vlastitog tijela i da ponovno počne zdravo koristiti društvene mreže.
Neki savjeti za roditelje nakon čitanja prikaza slučaja
Naravno, ne očekuje se da roditelji znaju sve o Instragramu, TikToku ili bilo kojoj drugoj novoj društvenoj mreži koja se pojavi ili o videoigri koja je trenutno popularna. Ipak, važno je voditi iskren i otvoren razgovor o korištenju društvenih mreža, korištenju videoigara i drugim oblicima korištenja interneta sa svojom djecom.
Općenito, dobra ideja za roditelje može biti da probaju koristiti društvene mreže koje koriste njihova djeca, da probaju igrati videoigre koje igraju njihova djeca i tako dalje. Ako su za to raspoloženi, mogu i odigrati videoigru zajedno sa svojom djecom. Također je dobro razgovarati s djecom o tome što se događa na internetu: što rade, što vole i što ne vole – na otvoren način i bez osuđivanja. Djeca će znati cijeniti ako pokažete iskren interes za ono što oni rade na internetu. Na taj način se roditelji mogu informirati i imati pozitivan utjecaj na digitalne aktivnosti djece, povezati se s njima i biti prisutni u njihovim životima koji sve više postaju digitalni.
Ako otkrijete da vaše dijete ima problema koje ne mogu riješiti sami ili uz vašu pomoć, potražite stručnu pomoć. Ipak, budite oprezni jer sve više ljudi pokušava zaraditi na skupim, neučinkovitim i ponekad opasnim „tretmanima” za ovisnost o videoigrama i druge oblike problematične uporabe interneta. Prva osoba koju ćete kontaktirati bi trebao biti školski psiholog ili neki drugi stručnjak. Stručnjak će znati, primjerice, otkriti postoji li neki drugi primarni problem (npr. depresija, anksioznost, ADHD) i odabrati pravi tretman.
Kvalitetan odnos roditelja i djeteta
Općenito, kvalitetan odnos roditelja i djeteta je važan u prevenciji različitih psiholoških problema, uključujući problematičnu uporabu interneta i pomaže djetetu da odraste u psihološki zdravu i samostalnu osobu.
Ispod su dva članka s relativno jednostavnim, a opet učinkovitim, savjetima kako izgraditi i održati dobar odnos između roditelja i djeteta.